četvrtak, 18.10.2007.
Lijenost ili previše povjerenja, pitanje je sad
Jučer sam s jednim Ircem raspravljala o razlikama između njih i nas. Kulturološke razlike me još uvijek jako zabavljaju.
Spomenuo je kako su prije nekoliko godina uveli zakon po kojem je svatko tko je rođen na irskom tlu, Irac. Nakon toga im se dogodio bum u natalitetu. Zašto? Jer su žene iz raznih zemalja koje su htjele na jednostavan način dobiti dozvolu boravka ovdje, počele biti baš u prolazu kroz Irsku kad bi trebale roditi. Što je tu nešto čudno?! Tako nešto se svakoj trudnici vrlo jednostavno dogodi....
Zakon je kasnije ukinut što je izazvalo razne rasprave jesu li Irci dobri prema strancima ili nisu. Ja mislim da jesu. O tome nekom drugom prilikom.
Njegova priča me asocirala na moje mišljenje da Irci previše vjeruju da će ljudi postupati pošteno. Mislim da njima, s tim načinom razmišljanja, scenarij o trudnicama 'u prolazu' uopće nije mogao pasti na pamet dok su donosili zakon.
Prijatelj me sumnjičavo pogledao. Da dokažem, navela sam samo jedan od primjera; odbitak poreza za najam. Nikada nikome nisam morala poslati nikakvu potvrdu da bih dobila taj odbitak poreza. Nazvala sam Revenue Office, predstavila se, rekla svoj pps number i koliko sam najma platila prošle godine i na sljedećoj plaći sam dobila povrat.
Njegov (on je rođeni Dubliner!) komentar je bio: "To je zato što su lijeni otvarati kuverte!" 
.
Znam da to nije neki iznos za državu i znam da provjere nasumce određeni broj ljudi (ovdje svi potpisuju ugovore za najam, sve je čisto da čistije ne može biti), ali nije jedini primjer gdje se pretpostavlja da ćeš pošteno reagirati.
Sad da vam pokažem nešto sličnog tipa što mi je bilo u glavi na početku pisanja priče, a mene je baš nasmijalo.
Na zapadnoj obali, blizu Cliffs of Moher postoji slatka mala kućica.
Na cesti ispred nje je putokaz "Pottery" ili "Ceramics" ili tako nešto. U svakom slučaju, dovoljno interesantan natpis da bih se ja zaustavila iz prve
.Ispred ima malo mjesta za parking, a na zidu od vrta su postavljene razne keramičke zdjelice.
Na kuću je naslonjen znak:
I ako pazite glavu, ući ćete u ovaj dućan:
Kad sam prvi put ušla, pomislila sam da je netko tko radi unutra, na čas otišao u kuću. Ali nije na čas. To je dućan bez prodavača
.Na stolu uvijek stoji ova poruka:
Dva puta sam bila tamo i nikada nije bilo nikoga osim kupaca. I nisam ja jedina koja baš uvijek naleti 'na pauzu'
. Uvijek netko nešto kupuje i stavlja u kanticu. I ja imam zdjelicu za držanje češnjaka. Tako me nasmijalo da nisam mogla ne kupiti
. Kre-kre .Lijenost, nezaintersiranost ili povjerenje? Ili samo dobar marketinški trik u ovom slučaju?
Kako mi je samo uzdrmao teoriju o previše povjerenja u koju sam bila tako sigurna....
- 10:25 -
.
