nedjelja, 13.05.2012.
Mala mjesta Zelene Irske
Šarene jednokatnice jarkih boja nižu se naslonjene jedna na drugu. Pub, privatna kuća, pošta, trgovina, pub, dvije privatne kuće, frizerski salon, trgovina, restoran, pub. Tako nekako se u tim naherenim kućicama sivih, kosih krovova izmjenjuju prizemlja duž ulice, sve do glavnog trga. Na trgu slični sadržaji kao i u glavnoj ulici, ali je tu negdje i siva crkva koja je stoljećima svjedočila svim bitnim događanjima. Ili je na trgu ili odmah iza ugla, no sigurno je u blizini i visoki toranj što strši u nebo je lako uočljiv. Auti su parkirani gdje smiju i gdje ne bi smjeli biti. Tu i tamo prođe i koji traktor.
Nakon kratkog vremena, počinjem se pozdravljati s mještanima. Neki pozdrave već i kad me vide prvi put. Hi, how are you? Odzdravim sa smješkom. Hi, how are you? Znaju odmah da sam furešta. Drugi dan već znaju i više detalja o mom porijeklu. Dovoljno je navečer ući u glavni pub i odmah će vas upoznati pola sela. Odakle si? Iz Hrvatske si se preselila u Irsku?! Na ovu kišu?!. Tako započne razgovor. No, nema previše zadiranja u privatnost zajednice i njihovih društvenih normi. Na dozvoljenoj granici, razgovor ili staje ili pristojno skreće u drugom smjeru.
Ovo je bila jedna od slika malih, udaljenih irskih mjesta u kojima nema previše turista. Mjesta udaljenih od koga? Udaljenih, prije svega po svojoj smirenoj atmosferi, od brzog Dublina. Dublin nije Irska. Irska s razglednica nije Dublin.
Zelena Irska je jedna sasvim druga priča. To je korak u potpuno drugačiji svijet, u svijet u kojem jako volim provesti vikende s vremena na vrijeme. To je svijet ugniježden u prekrasnu prirodu gdje vjetar, koji rijetko kada prestane mrsiti oblake iznad Irske, jednim mahom razmrsi sve misli.
Nijedan od ovih svjetova se ne može nazvati boljim ili lošijim. Samo su dijametralno različiti.
Nije u zelenoj Irskoj vrijeme stalo u potpunosti. Mijenja se i ta Irska, ali još uvijek drži u sebi ono nešto što daje osjećaj ulaska u neki drugi svijet, osjećaj putovanja kroz vrijeme.
Castletownbere. Jugozapadna obala Irske. McCarthy's Pub&Grocery. Subota navečer.
80% gostiju su muški svih generacija; od 20 do 80 godina. Onih 20% žena čine 3 lokalne cure od 20-ak godina sa svojim dečkima i svi se dobro zabavljaju zajedno. Tu su još 3 gospođe od preko 60 s muževima. Ženski dio tog društva vodi svoje priče odvojeno od muškog dijela. Ostali dio ženske populacije u pubu čine još jedna pedesetogodišnjakinja s mužem te jedna 25ogodišnjakinja sa svojim mužem. On je rodom iz CTbere, a ona nije. Sreli smo ih na trajektu prema otoku Bere i na planinarenju to jutro pa znamo nešto o njima. Kad su ušli, srdačno smo se pozdravili. Hi, how are you? Svi u pubu, više manje, imaju pint ispred sebe. Neke žene piju samo čašu pive, ali muški sigurno pint. Dublinski gosti kvare prosjek u tome. Dublinerke ne piju pivo.
Tu su pretežno muški. Gdje su ostale žene? pitam jednog domaćeg gospodina koji je počeo čavrljati s nama.
Jedan naš se oženio za jednu iz Donegala pa je 300 ljudi otišlo gore. Zato je danas prazno.
To, u stvari, nije bio pravi odgovor na moje pitanje, ali bit će da sam dotaknula onu nevidljivu granicu dozvoljenih tema. Svejedno, bilo je zanimljivo čuti koliko utjecaja na malu zajednicu ima jedno veliko vjenčanje.
- 22:33 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
.
